Suci štite pedofile!? preuzeto iz Vecernjaka
Sjede li nam čak i u Vrhovnom sudu zaštitnici pedofila ili u boljem slučaju bezosjećajni birokrati kojima su preči paragrafi od zaštite devetogodišnje djevojčice!? Na Facebooku je utemeljen pokret za zaštitu djevojčice od pravosuđa, televizije vrte emisije i priloge u kojima ne samo novinari nego čak i pravobraniteljica za djecu izražava svoju šokiranost sudskom odlukom o “nekonzistentnosti” i nepovjerenju u djetetov iskaz o seksualnom zlostavljanju, iščuđavaju se kako to da djetetovo pismo nije dokaz, te se – što je put k linču – zaključuje kako više nisu važni pravo, zakon i procedura, već interes djevojčice...
Šokirani ministri pravosuđa i zdravstva obećavaju da će učiniti sve da se dijete ne vrati silovatelju, odnosno ocu kojega je Vrhovni sud pravomoćno oslobodio optužbe. I usred tog kaosa javi se u Otvorenom državna tajnica za socijalnu skrb Dorica Nikolić koja bi u duhu svoje funkcije sve zatajila. Doduše, postavila je logično pitanje: “Bi li dijete ikad više povjerilo svoju patnju bilo kome ako bi u medijima prepoznalo vlastiti iskaz”, kako bi zaključila da su mediji povrijedili pravo na privatnost jer su objavili djetetovo pismo kod psihologinje te je odrješito poentirala: “Tko ste vi mediji da odlučujete o tome? (...) Osuđujem onog tko je medijima dao to.”
Jutarnji list je prvi objavio priču o djetetu i iz tog teksta očito je da su priču dobili od stručnjaka koji je imao cjelovit uvid u slučaj, dakle, koji bi puno bolje i od novinarke, ali i državne tajnice, inače profesorice njemačkog i književnosti, trebao znati općenito, ali i konkretno, što je u interesu djeteta. Slučaj devetogodišnje djevojčice (i njezina mlađeg brata) uistinu je vrlo složen i vrijedan iznimne pažnje stručnjaka pa i javnosti te izaziva brojna pitanja, dvojbe i polemike jer se u njemu isprepleću različiti interesi. Ako je zbog emotivnog uživljavanja javnosti i vjerodostojnosti bilo nužno objaviti djetetov iskaz, dvojbeno je može li se taj iskaz čitati na televiziji ili radiju zbog opasnosti da dječje uši čuju svoje riječi.
Osoba koja se obratila novinarima očito je bila ljudski potresena djetetovim svjedočanstvom o pretrpljenom seksualnom nasilju, ali i šokirana što je djetetovo pismo “na sudu nevažeće” jer su “on i njegova prava opet ispred njezinih”. Prepisivačke navike novinara dovele su do toga da je većina medija, bez uvida u presudu Vrhovnog suda, površno izvještavala. Unisono su zaključivali kako je, unatoč ocjeni stručnjaka da je riječ o “vrištećem slučaju seksualnog zlostavljanja”, Vrhovni sud oslobodio oca jer dijete nije za sud “dovoljno jasno verbaliziralo” nasilje i sada je žele vratiti roditeljima. To objašnjava svu lavinu neopravdanog blaćenja sudstva, što je ponovno, ovaj put nepotrebno, u nama izazvalo nepovjerenje u pravnu državu.
Mediji su javnost višestruko zaveli. Prije svega, djetetovo pismo nova je činjenica koja se pojavila nakon oslobađajuće presude. Suci to pismo nisu imali priliku koristiti kao dokaz, a još od Rimljana vrijedi pravilo “ne bis in idem” prema kojem se nikome ne može dvaput suditi o istom. I drugo, suci su za prosudbu kvalitete djetetova iskaza koristili usluge stručnjaka.
U presudi obrazlažu da o djetetovom “nedosljednom iskazivanju zaključuju stručne osobe koje su bez dvojbe bile educirane za ispravan i primjeren način ispitivanja oštećenice”, pa su temeljem nalaza psihijatrice zaključili kako se “ni vještak nije mogao izjasniti o obliku zlostave i njenom počinitelju”. Presuda Vrhovnog suda nije dvojbena. Psihijatrica nije kriva što iz djeteta nije mogla “izvući” priznanje, stručnjak nije kriv što je šokiran novim okolnostima izvijestio javnost, a i mediji su se s pravom bavili slučajem. Kriva je državna tajnica što odmah javnosti nije podastrla relevantnu kronologiju pa bi onda imala i priliku spriječiti kolateralnu štetu za dijete i društvo, a i prije svega odgovoriti nam jesu li u njezinu resoru protekle tri godine učinili sve za zaštitu Jagodina mlađeg brata.
Sjede li nam čak i u Vrhovnom sudu zaštitnici pedofila ili u boljem slučaju bezosjećajni birokrati kojima su preči paragrafi od zaštite devetogodišnje djevojčice!? Na Facebooku je utemeljen pokret za zaštitu djevojčice od pravosuđa, televizije vrte emisije i priloge u kojima ne samo novinari nego čak i pravobraniteljica za djecu izražava svoju šokiranost sudskom odlukom o “nekonzistentnosti” i nepovjerenju u djetetov iskaz o seksualnom zlostavljanju, iščuđavaju se kako to da djetetovo pismo nije dokaz, te se – što je put k linču – zaključuje kako više nisu važni pravo, zakon i procedura, već interes djevojčice...
Šokirani ministri pravosuđa i zdravstva obećavaju da će učiniti sve da se dijete ne vrati silovatelju, odnosno ocu kojega je Vrhovni sud pravomoćno oslobodio optužbe. I usred tog kaosa javi se u Otvorenom državna tajnica za socijalnu skrb Dorica Nikolić koja bi u duhu svoje funkcije sve zatajila. Doduše, postavila je logično pitanje: “Bi li dijete ikad više povjerilo svoju patnju bilo kome ako bi u medijima prepoznalo vlastiti iskaz”, kako bi zaključila da su mediji povrijedili pravo na privatnost jer su objavili djetetovo pismo kod psihologinje te je odrješito poentirala: “Tko ste vi mediji da odlučujete o tome? (...) Osuđujem onog tko je medijima dao to.”
Jutarnji list je prvi objavio priču o djetetu i iz tog teksta očito je da su priču dobili od stručnjaka koji je imao cjelovit uvid u slučaj, dakle, koji bi puno bolje i od novinarke, ali i državne tajnice, inače profesorice njemačkog i književnosti, trebao znati općenito, ali i konkretno, što je u interesu djeteta. Slučaj devetogodišnje djevojčice (i njezina mlađeg brata) uistinu je vrlo složen i vrijedan iznimne pažnje stručnjaka pa i javnosti te izaziva brojna pitanja, dvojbe i polemike jer se u njemu isprepleću različiti interesi. Ako je zbog emotivnog uživljavanja javnosti i vjerodostojnosti bilo nužno objaviti djetetov iskaz, dvojbeno je može li se taj iskaz čitati na televiziji ili radiju zbog opasnosti da dječje uši čuju svoje riječi.
Osoba koja se obratila novinarima očito je bila ljudski potresena djetetovim svjedočanstvom o pretrpljenom seksualnom nasilju, ali i šokirana što je djetetovo pismo “na sudu nevažeće” jer su “on i njegova prava opet ispred njezinih”. Prepisivačke navike novinara dovele su do toga da je većina medija, bez uvida u presudu Vrhovnog suda, površno izvještavala. Unisono su zaključivali kako je, unatoč ocjeni stručnjaka da je riječ o “vrištećem slučaju seksualnog zlostavljanja”, Vrhovni sud oslobodio oca jer dijete nije za sud “dovoljno jasno verbaliziralo” nasilje i sada je žele vratiti roditeljima. To objašnjava svu lavinu neopravdanog blaćenja sudstva, što je ponovno, ovaj put nepotrebno, u nama izazvalo nepovjerenje u pravnu državu.
Mediji su javnost višestruko zaveli. Prije svega, djetetovo pismo nova je činjenica koja se pojavila nakon oslobađajuće presude. Suci to pismo nisu imali priliku koristiti kao dokaz, a još od Rimljana vrijedi pravilo “ne bis in idem” prema kojem se nikome ne može dvaput suditi o istom. I drugo, suci su za prosudbu kvalitete djetetova iskaza koristili usluge stručnjaka.
U presudi obrazlažu da o djetetovom “nedosljednom iskazivanju zaključuju stručne osobe koje su bez dvojbe bile educirane za ispravan i primjeren način ispitivanja oštećenice”, pa su temeljem nalaza psihijatrice zaključili kako se “ni vještak nije mogao izjasniti o obliku zlostave i njenom počinitelju”. Presuda Vrhovnog suda nije dvojbena. Psihijatrica nije kriva što iz djeteta nije mogla “izvući” priznanje, stručnjak nije kriv što je šokiran novim okolnostima izvijestio javnost, a i mediji su se s pravom bavili slučajem. Kriva je državna tajnica što odmah javnosti nije podastrla relevantnu kronologiju pa bi onda imala i priliku spriječiti kolateralnu štetu za dijete i društvo, a i prije svega odgovoriti nam jesu li u njezinu resoru protekle tri godine učinili sve za zaštitu Jagodina mlađeg brata.
